Iron Queen

As soon as she entered the room she shut the door, turned the lock twice by swishing her left hand twice over the scanner and bolted it. Bolts were illegal, but she had one installed several years ago, after  Nicholas had shown her how easily anyone could crack the lock code nowadays.


Roman was close. Calling Mr. would not help, not after everything she had said to him the last time they spoke. Catching her breath she looked around the room for something heavy to place on the door. That old armoire in the corner was too much for her. The desk!  A loud thump made her jump, so she rushed behind the desk and started to move it. While she was pushing it, she could see a small pool of blood on the floor by the door where she had been standing. A drop of blood slid down her cheek, falling on big metal scissors and glistening on the smooth surface of the desk. 

She didn’t feel any discomfort, but when she traced her fingers across her head she could feel a small indentation at the back of her skull. With the bloody hand she reached for her cell phone and dialed Nicholas. The number was busy. Roman was able to crack open the door and slide his hand inside the room, scraping the wall. She had no plasma ammo to actually hurt him, so she went for the scissors and stabbed him, knowing it would take only a few seconds now, to completely remove them. She considered her options. 

The vents were too small. She was on the 77^th floor, jumping was not an option. She had to go for the armoire. She took a deep breath and with all of her strength tried to move it. It wouldn’t budge. She tried again. Her hands were slipping and then out of nowhere, a surge of power, coursed through her body and she lifted it, holding it in her hands like a baby. She thought of adrenaline and mother saving children from under cars on fire. She managed to place the armoire on top of the desk, when a loud blast to the door threw her backwards. Roman was smiling.

For a second he just looked at her. She embraced her death as something that was inevitable now, closed her eyes and waited. She heard the first shot but there was no pain. I’m already dead, she thought. A smell of burning flesh filled her nostrils. Just kill me already! Her palms were getting hotter, the warmth spreading from her palms to her chest, her stomach and legs, ultimately heading for her head where the hotness emanating inside her body made her open her eyes. As she did that, Roman was falling down to his knees, bowing his head.

“Queen,” he said. “You have returned.”

Mater Familias

Teško je ljudima koji nisu sa Balkana objasniti šta mi, koji smo odavde, podrazumevamo kada kažemo „porodica“. Jednom strancu bi to bili roditelji i rođena sestra ili brat; ovde pod tu definiciju spadaju svi koji su u ikakvoj rodbinskoj vezi sa vašim roditeljima, pa njihovim roditeljima... i kada počnete da nabrajate, nema kraja. Specifično je svakako i to što su ovde svi braća odnosno sestre, dok bi na engleskom, i mnogim drugim jezicima takvi bili smatrani rođacima.

Zato je i teško opisati ispreplitanost svih članova i njihov međusobni uticaj. Gde početi?

PROLOG

I u osmom mesecu je radila. Još jedan dosadan radni dan koji se svodio na pakovanje ampula u plastične kontejnere. Toliko je dugo to radila da je postala mašina nalik pčeli radilici; bez problema je mogla da razgovara sa Olgom koja je sedela preko puta nje, sa druge strane trake, ređa ampule u pakovanja i razmišlja o ručku za sledeći dan. Nekih dvadesetak minuta pred kraj smene osetila je kako se beba okreće, kako je šutira sve jače, ali je sav bol prepisala naporu podizanja kutija, iako su se kolege trudile da joj u što većoj meri pomognu.

Nastojnik je u osam ušao u ogromni, bučni hangar sa četiri trake po kojima su puzile ampule do ruku radnika i saopštio da je smena gotova. Sa Olgom je otišla do prostorije u kojoj su ostavljali radne mantile, nešto što je ličilo na današnje svlačionice i nakon što su pokupile svoje torbice, ispravile nabore na svojim suknjama i proverile frizure u ogledalu, ove dve devojke izašle su iz ogromnog postrojenja koje se zvalo „Staklara“.

Olga je Anicu ponudila cigaretom iz tabakere, koju je ova pripalila. Pošle su zajedno ulicom ka severu; dim cigareta vijorio se iza njih dok su štikle lupale po kaldrmi. I pored relativnog siromaštva, izgledale su kao dve devojke sa naslovnih strana stranih magazina. Imale su frizure koju je svaka žena tog vremena imala, šivenu garderobu koju nisu platile ništa skuplje od ostalih, ali je bilo nečega u njihovom hodu, njihovom načinu držanja cigarete.

Anicina zift crna kosa bila je natapirana, sa leve strane podignuta i zategnuta zelenim češljićem sa sitnim kamenčićima. Na bledom licu, tamne obrve isticale su njeno visoko čelo i prćast nos. Pune usne uvek su bile premazane jarko crvenim karminom. U tonu sa usnama, uredni, dugi nokti sijali su crvenim sjajem. Očigledno je bilo da je trudna, ali je išla ulicom i pušila. Bilo je nekakvog zadovoljstva u tom malom prkosu, u pogledima ljudi dok su prolazili pored nje. Iako taj dan nije bio ni po čemu poseban, osećala se srećno, raspoloženo i po prvi put posle dugo vremena pomisli kako možda ipak sve bude u redu.

Sačekao ju je na uobičajenom mestu.

„Ne, ne opet,“ reče ona tada. Nije ju bilo briga što su prolaznici videli kako leži u jarku i valja se u sopstvenoj povraćki. Nije marila ni što je Olga tu; ona je znala kakva je njena porodična situacija. Bilo joj je teško zato što je verovala da će danas biti drugačije. Zato što je verovala da će posle sinoćne svađe i rasprave o tome da je dete na putu i da će morati da se uozbilji, te njene reči zaista dopreti do njega. A eto ga sad, leži u jarku.

„Olga, nemoj nikada da pokušaaš da promeniš muškarca. Pomozi mi da ga unesem u kuću.“ Olga je ćutke prišla i uhvatila ga ispod desnog ramena. Anica je za to vreme spustila torbicu, izula se i prišla sa njegove desne strane. Nije napravila ni korak, kada je tup udar bola preseče u krstima. Nakon toga ga je ispustila i presavila se u travi. Olga savladana njegovom težinom, skliznula je i jedva uspela da ga lagano spusti nazad u jarak. Pritrčala je svojoj drugarici koja se izvijala i držala za stomak.

„Trči po doktora Anastasijevića. Ne, zovi prvo Vidu. Idi po Vidu. Ona će znati šta da...“ Ostatak rečenice pretvorio se u vrisak. Olga je zbunjeno i uplašeno trčala po kaldrmi, a nakon par sekundi nestala iza ćoška ulice.

Svakim atomom svoje snage, Anica je nekako ustala, a onda uvidela da su joj ruke krvave nakon čega joj se zavrtelo u glavi. Neko je prišao i snažnim rukama podigao sa zemlje. Videla je obrise njegovog lica, imao je uredno podšišane brkove i tople oči. Nekako je skupila snage da mu saopšti kuda da je nosi. Ubrzo se našla na svom krevetu. Nekoliko sekundi kasnije čula je Vidin glas. Zahvaljivala se nekom, a nečije ruke počele su da joj skidaju odeću.

Sve ostalo delovalo je kao u snu. Govorili su joj da gura, što je uz veliki napor i radila. Stvarnost i san su se smenjivali iz sekunde u sekundu. Bol je zamenio osećaj olakšanja, čula je plač bebe i osetila Vidin parfem kada ju je ova poljubila u čelo.

Godina je bila 1951. Olga Vajagić došla je na ovaj svet.